Izložba Sub specie lucis, otvorena u Staroj vijećnici na Pjaci izazvala je, baš kao što smo očekivali i čemu smo se nadali, golemo zanimanje kulturne javnosti i žive reakcije posjetitelja (pa i mnogih koji je nisu vidjeli). Starije će podsjetiti na vrijeme kada je suvremena umjetnost još znala biti dijelom svakodnevnog diskursa, i upozoriti u kolikoj mjeri smo zapravo zaboravili o njoj govoriti – s potrebnim kritičkim znanjem. Ova izložba nas je stoga učvrstila u namjeri da njome otvorimo novi projekt Muzeja grada Splita – pod radnim naslovom “Dijalog na Pjaci” – koji će se nastaviti izložbama slika Dalibora Stošića i Jurja Plančića, te potom Kažimira Hraste i “kasnog” Marina Tartaglije.
Sub specie lucis – pod vidom svjetlosti – naslov je koji već sam po sebi otkriva ambiciju veću od pukog kataloškog opisa jedne izložbe. On priziva onu staru formulu sub specie aeternitatis, ali je preinačuje: umjesto vječnosti, svjetlost – ono „najmediteranskije“, „najsplitskije“ od svih iskustava.
Kad bismo tražili što je to što jednu izložbu čini važnijom od zbroja izloženih platna, odgovor bismo pronašli u riječi – dijalog. Nije dovoljno na zidove galerije postaviti Vidovića do Mihanovića, Plančića do Stošića, Tartagliju do Hraste, i nazvati to susretom generacija. Pravi dijalog zahtijeva uvjerenje da stari majstori nisu muzejski eksponati, fosilizirani u vlastitoj slavi, nego sugovornici današnjim umjetnicima. Postaviti živuće, današnje umjetnike uz one koji su postali kanon hrvatske suvremene umjetnosti, nije samo gesta poštovanja, nego, radije, uvjerenje da tradicija nije muzejska vitrina nego rijeka. Da živi umjetnik, ako je ozbiljan, mora pregovarati s onima koji su prije njega gledali isto svjetlo, i da mrtvi majstor, ako je zaista velik, nikada nije rekao posljednju riječ, nego ostavlja pitanje otvorenim onima koji dolaze poslije.
To je najvažnije kad govorimo o tradiciji, kulturi, civilizaciji: kontinuitet razgovora kao neprekinuti konac koji povezuje čovjeka koji je klesao kapitel na romaničkoj crkvi s čovjekom koji je, stoljećima poslije, u istom svjetlu, potezom kista pokušavao reći nešto slično, ili nešto sasvim suprotno, ali svakako nešto što se na taj isti kontinuitet nadovezuje. Ono što nazivamo kanonom nije zatvoreni krug pobjednika, nego otvoreno pismo budućnosti. Svaka generacija slikara koja mu se ozbiljno obraća, skromno ili buntovno, postaje njegov novi adresat.
Zato je “Dijalog na Pjaci”, kao projekt, ambiciozniji nego što bi njegov skromni radni naslov sugerirao. Vraćajući ovakve problemske, dijaloške izložbe u prostor Stare vijećnice – u samo srce grada, na mjesto obilježeno stoljećima građanskog, svakodnevnog života – Muzej obnavlja jednu naviku koju smo doista pomalo zaboravili: naviku da se o umjetnosti govori baš na trgu, glasno, sa znanjem i sa strašću, kao o stvari koja se svakoga tiče, a ne kao o ezoteričnom zanimanju posvećenih.